23 C
Kraljevo
petak 29.03.2024.
- marketing -
- marketing -
NaslovnaKulturaINTERVJU: DRAGAN HAMOVIĆ, PESNIK I KNJIŽEVNI ISTORIČAR

Poslednje vesti

INTERVJU: DRAGAN HAMOVIĆ, PESNIK I KNJIŽEVNI ISTORIČAR
I

- marketing -

Od Ćele-kule do Ariljskog anđela. Ispod lika u ogledalu progovara i naša prošlost. Tako je ponajviše u poeziji. Bez toga, sve ostaje površno, nestalno i beznačajno.


Dragan Hamović (1970), piše pesme, eseje, kritike, bavi se uredničkim i priređivačkim radom. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je glavni i odgovorni urednik „Povelje”, upravnik Narodne biblioteke „Stefan Prvovenčani” u Kraljevu, urednik u Zavodu za udžbenike u Beogradu, a sada je saradnik Instituta za književnost i umetnost u Beogradu. Nedavno je dobio nagradu „Đorđe Jovanović” za knjigu „Put ka uspravnoj zemlji” (Moderna srpska poezija i njena kulturna samosvest), u izdanju Instituta za književnost i umetnost, a upravo se pojavila i njegova nova knjiga „Meko jezgro” (poezija i opisi), u biblioteci „Atlas” Srpske književne zadruge.

Naslov ste pozajmili od Vaska Pope. Iako „kulturni heroj moderne epohe srpske književnosti”, Popa je, istovremeno, primer povratka „usmenim počecima”?

Reč i jeste o uzajamnom odnosu. Bitan nauk modernih umetničkih i umnih preispitivanja čini otkriće početaka, kao zaloga stvaralačke obnove. U tome je poezija, s jezičkim naslagama svesnim i podsvesnim, prednjačila. U knjizi „Put ka uspravnoj zemlji”, recimo, skrećem pažnju na Popin rani, očito programski tekst „Poverenje rečima”, iz razdoblja između prve dve utemeljujuće zbirke, napis nekako zaobilažen. Popa, naime, ovde govori da pesnici širom sveta u tom času stvaraju univerzalni jezik poezije „ostajući odani jeziku svog zavičaja”. Jezici svih zavičaja, kaže Popa, jedan su zajednički jezik, jer su nam počeci jedni te isti. Poezija početke osvešćuje. U tome je i ključ Popinog ulaska u svetsku poeziju, u čije izabranike niko ne dospeva odričući se najdubljeg sebe u jeziku. Makar je dosad tako bilo.

Moderno, dakle, ne može bez tradicionalnog?

Jovan Hristić, kome se ne može prigovoriti ni ruralnost, ni zatvorenost vidika, modernost još zarana opisuje kao „specifično osećanje prošlosti”. Uostalom, za Bodlera je moderno samo polovina, a drugu polovinu vrednosti pripisuje večnom i nepromenljivom. Da li u sadašnjem trenutku leži cela istina, ono što nas do kraja određuje? Ispod lika u ogledalu progovara i naša prošlost. Tako je ponajviše u poeziji. Bez toga, sve ostaje površno, nestalno i beznačajno.

image

Zoran Mišić je to uočio i kod Rastka Petrovića – tu vezanost savremenosti i tradicije?

Zoran Mišić je velika figura naše književne misli čiji pogledi danas odjekuju još dubljom rezonancom, negoli pre pola veka. Rastka Petrovića najradije čitamo svedenog na njegovu kosmopolitsku otvorenost. Takav je bio, razume se. Ali se pritom zaboravlja na sržna Rastkova „otkrovenja” početnih oblasti slovenskog nasleđa, „mladićstva narodnog genija”, aure srednjeg veka. Time je nadahnuo najbolje u glavnom toku poratnog modernizma, od Pope, Branka V. Radičevića, do Borislava Radovića, Ljubomira Simovića ili Milosava Tešića.

Momčilo Nastasijević je do „maternje melodije” i apsolutne poezije dolazio slušajući „nacionalnog genija”?

Novica Petković je davno ukazao da je Nastasijevićev poduhvat u odnosu na poetiku s početka dvadesetog veka mnogo radikalniji od mnogih deklarisanih avangardista. Zarivao se u granična područja jezika i svesti – a tu su otkrića najbolnija. I po tome je bliži Rastku Petroviću, nego što se isprva moglo videti. Taj arhetipski prodor naše avangarde, potom kristalizovan kod Pope, nije dovoljno naglašavan, a tako je očevidan i važan za ukupno razumevanje modernog književnog razvoja. Unutrašnjeg, a ne površinskog, i često politizovanog toka.

I Branko Miljković piše modernu poeziju, ali zasnovanu na nacionalnim simbolima, verujući da oni mogu dobiti univerzalno značenje?

U prvom, kao i u poslednjem javnom iskazu, u razmaku od pet burnih godina, Branko Miljković u središte svojih namera postavlja iznalazak poezije zasnovane na nacionalnim simbolima. A ti simboli nisu od značaja kao suvenir ili kićanka, nego su kondenzovani izraz povesne stvarnosti. Jer nas najtačnije i objašnjavaju. Miljković je za tim samoodređenjima tragao od avetinjske slike zavičajne Ćele-kule do prozračne siluete Ariljskog anđela, prepoznajući svoj lik, kao i Popa u „Kaleniću”. Popa i Miljković su, zaista, bliži iznutra, nego što smo u kritici čitali. A saglašavaju se upravo u polju pročišćene predanjske simbolike, one koju su, u prevodima „Uspravne zemlje” na primer, dobro razumevali Popini čitaoci iz udaljenih jezika i kultura.

Borislav Radović je govorio da na svakog pesnika utiču njegovi prethodnici, znani i neznani. Bez nasleđa – nema novog, bez „jezičke starine” – nema pesničkih novotarija?

Borislav Radović pokazuje dvojak odnos prema „posebnim mestima” starine i osnovnosti. Pesnički se rve s nasleđem, u koje najpre ponire, a potom ga dekonstruiše, raščlanjava, razodeva i zbacuje s prestola. Zakleti individualist, osetljiv na ideološke zamke potekle iz poezije kao kolektivne i državotvorne tvorevine. Ali, u tom oštrom propitivanju Radović ispisuje poeziju u kojoj istančane mogućnosti srpskog jezika deluju iz svih oruđa i svih intenziteta.

Sećanje, kažete, ključna je reč u poeziji Rajka Petrova Noga. Njegovo sećanje starije je od istorije. Da li se tako stiže do „uspravne zemlje”?

Tek smo sa sređenim sećanjem potpuno svoji, kao pojedinci i kao zajednica. A potpunosti, valjda, i dalje težimo. Kaže se, s pravom, da je lirika u osnovi evokacija ili, prevedeno na srpski, priziv i sećanje. Prošlo je vreme i u osnovi epike. Nogo rekreira i lirski i epski činilac, i lične i kulturne slojeve, jezgrovito i suvereno, unoseći se u lice savremenosti. Stvar je u tome da naš život nije samo naš. I da nas za život bolje opremaju, ne samo opterećuju, iskustva prethodnika. Kojima dugujemo. A dug se vraća i razgovorom, sećanjem na one na onoj strani. Pesma je kanal opštenja između dve strane života, između vremena, pun neslaganja, ali i međusobne prisnosti. Takvo svojstvo pokazuje i Nogova poezija, razgovetno, onome ko hoće da čuje i unapred ne odbija da to prihvati.

Autor: Zoran Radisavljević, izvor: politika, fotografija: Zoran Ljubojević     http://www.politika.rs/sr/clanak/367286/Od-Cele-kule-do-Ariljskog-andela

- Marketing -
- marketing -

Poslednje vesti

- marketing -

Popularno

- marketing -