Najagara Fols – U duši mi je da drugima pomažem. Tako svoje dobročinstvo od oko šest miliona evra za Srbe i svoju Srbiju objašnjava Milomir Glavčić iz Kanade koga smo nedavno posetili.
Skoro sedam decenija Milomir Glavčić u Srbiju nije dolazio, ali smo, u sastavu delegacije grada Kraljeva, mi posetili njega. Iako je tu posetu organizovala država, zarad potpisivanja pisma prijateljstva između Kraljeva i Najagare Fols, on je pomenutoj delegaciji bio glavni i pravi domaćin. Gostima je obezbedio sve, svuda nas proveo, primio i u svom domu nedaleko od pomenutog grada, u naselju Fonthil, a mi smo tu priliku iskoristili da sa njim porazgovaramo.
O vašem životu, putu od Srbije do Kanade mnogi znaju što iz novinskih napisa, što iz vaše autobiografske knjige. Da li nam možete ponoviti najvažnije detalje?
– Šta da kažem? Mlad, rođen na selu, rano sam ostao bez oca i majke, morao sam da planiram kako i kuda. Rešio sam da napustim zemlju i učinio sam to ilegalno, čime se ni dan danas ne ponosim, naprotiv žao mi je zbog toga. I, tako sam se 1947. godine obreo u Grčkoj, u imigracionom logoru. Odatle su nas prebacili u Italiju, a bilo nas je na stotine. Kada je došlo vreme da se to pitanje imigranata reši, pred komisijom sam se izjasnio: „Kad sam bio mali čitao sam jednu bajku da postoji zemlja Kanada, gde se dele kolači i pečene kokoške. To je na mene, pošto sam bio više gladan nego sit ostavilo snažan utisak. Sada znam da to nije tačno, ali hoću u Kanadu“.
– Tako je – nastavlja Glavčić – komisija moju želju ispunila i ovde sam radio godinu dana da državi odužim troškove puta. Posle sam bio slobodan i opredelim se da radim na severu ove zemlje, u rudniku. Tu sam zaradio prve pare, pa se početkom pedesetih, sa suprugom Armelinom doselim ovde u Najagaru Fols. Hteo sam da radimo za sebe a ne za drugoga i najpre otvaramo mali restoran. Tu radimo teško, od jutra do ponoći.
Posao napreduje, pa kupujemo manji motel, rad nastavljamo istim tempom, stičemo brojnu klijentelu pa smo mogli da kupimo jednu zgradu, gde je bio smešten bioskop. Taj bioskop sam obnovio i pokrenuo i jednoj američkoj kompaniji izdavao za hiljadu dolara dnevno. Onda sam kupio zemlju za hotel, sazidali smo hotel „Amerikana“ od dve stotine soba. Uz to sam kupovao i zemlju pa sam postao vlasnik oko 75 hektara zemlje. Posle 28 godina rada hotel sam prodao, jer moja deca, sin i kćerka, nisu hteli da nastave taj biznis. Polako, kako su godine odmicale prodao sam i pomenutu zemlju za novo gradsko naselje, ali uz moj zahtev da se tamo neke ulice nazovu po nama Glavčićima, što je uvaženo. Tako da sada uživam u penziji, imam i za sebe i za decu, a i da drugima pomognem.
Mnogi se pitaju zašto to činite, zašto tako izdašno pomažete druge, čak i nepoznate ljude.
– Znate, volim da pomognem drugima. I, ja sam se uvek, čak i kada sam bio u situaciji „uspeti ili umreti“, a toga je bilo počesto, trudio da budem dobar hrišćanin. Plan je uvek bio da zaradim za sebe, ali da imam i za drugoga. Jer, smatram da je to najbolja ljudska vrlina. Naravno, zavisi kakvo ti je srce, da li ti to želiš i da li u tome uživaš. Ja to volim i to je moja medicina za dušu. Kad neku sirotinju pomognem, ja se radujem pomisli da se ona, recimo tamo u mojoj Srbiji, raduje. To me po nedelju dana drži veselog i nasmejanog. Takav sam se rodio i hvala bogu što sam takav i ta milina i ta želja me evo održala do 91. godine. I, ne bih voleo da sam drugačiji.
Mnogi bi u Srbiji, u Kraljevu ponajviše, želeli da vas vide, dočekaju. Imate li plan za takav put i posetu rodnom kraju?
– Moram da priznam da je takav plan godinama postojao. Ranije sam čak imao nameru da se trajno preselim u Vrnjačku Banju. Ali, nekako se to odlagalo i sada moje godine upravljaju da li će biti i ostvaren, da li ću moći da podnesem taj put, tu gužvu… Znam da bi mnogi želeli da me vide, da me dočekaju i zagrle. Ali, meni je sada najbolje ovde, kod moje kuće. No, možda se rešim da sa mojom Armelinom sednem u avion i dođem.
Često, prilikom otvaranja objekata koje ste u Srbiji gradili pošaljete poneku poruku. Šta biste danas poručili mladima tamo, preko Okeana?
– Draga moja deco, savet je jednostavan – rad, rad, rad… Vidim da tamo nema dovoljno posla, ali mnogi od vas biraju samo jedan put, put sticanja fakultetske diplome. Ne znam da li je Srbiji potrebno toliko stručnih ljudi i teško mi pada kada dobijem pisma i molbu recimo od lekara da im pomognem. Trebalo bi da za cilj uzimati i druge ideje, neki svoj biznis a ne da se samo sa diplomom čeka posao od države. Ja sam stalno sam sebi posao pribavljao, nisam ništa od države ni očekivao ni dobio, ali sam joj milione dolara poreza platio. I ne žalim, jer država to smo svi mi i ako joj dajemo više, znači više radimo i biće svima bolje – poručuje humanista i dobrotvor Milomir Glavčić.
Miroljub Dugalić/Politika
Браво краљу, легендо! Свака ти се дала … 😉
Svaka ti se dala? Prostacino.
SVAKA NJEMU ČAST! NJEMU TREBA ORDEN, JER JE VELIKI SRBIN. NIJE ZABORAVIO SVOJE KORENE.
Čovek napravio most u Kraljevu. Bravo care!
Čovek se meri po uzrastu duše, a ovaj čovek ima istu u superlativu… Naša je čast što Vas imamo…. Hvala beskrajno…
On pomaže svima svaka čast, a moji rođaci neće ni poruku da pošalju iz inostranstva. Plaše se da im ne tražim pare. Ovaj čovek je car……
Dzabe Vama gospodine kad je u ovom gradu lopov do lopova.Magnetna jos uvek ne radi jer nema obucenog osoblja.
ZELIMO MU ZDRAVLJE I DUG ZIVOT!
ne zasluzujemo mi da nam pomazes
Hvala puno predivni čoveče!
Da nam je vise ovakvih …..
a mi da lezimo,igramo se sa ljubimcima,pijemo kafucino
Beskrajno hvala na Vasem „sirokom“ srcu koje nas je sve prigrlilo.Vasa pomoc je nemerljiva jer nas uci kakvi ljudi ipak postoje .Hvala Vam u ime svih nas koji se kao deca radujemo Vasem ogromnom dobrocinstvu.
Postovanje .
Sledimo primer ovog coveka. Nekada je dovoljno da damo nase malo, a da nekome bude to mnogo.
Jedini pravi covek koji je pomogao ovom siromasnom gradu! Dok nasi u upravi sede i u gradu piju kaficu:)
Ovakak covek se vise ne radja ????
Велико хвала!
Veliki covek…hvala za sve sto je ucinio i cini.
Milomir je ljudina…kapa dole…