Iz Čikaga za Kraljevo Online piše Ružica Rakočević “IGRO MOJA, NISAM TE SE NAIGRALA!”
Pre nekog vremena je počelo da boli koleno. To je bogami, potrajalo par meseci i već su drugi počeli da me zabrinjavaju kako to može da bude ozbiljno, kako može da bude ovo i ono i naterase me da odem kod lekara. Naša doktorka ovde u Čikagu, mi je pored ostalog rekla i to, da stavljam obloge od svežeg kupusa.
Znala sam oduvek za obloge od svežeg kupusa, stavljala je majka meni te obloge kada imam kašalj i temperaturu, stavljala ih je kasnije i mojoj deci, ali da može da leči i kosti, to nisam mogla ni da predpostavim. Ali, pošto sam od onih koji ne vole da piju lekove, u kojima ko zna šta sve već ima, vraćajući se kući geckajuci, ne svratim u apoteku, nego pravo u prvu prodavnicu i kupim glavicu kupusa. Što je sigurno, sigurno je.
Naravno da mi je od te prve večri bilo bolje. Već tokom te noći sa oblogama, bol me više nije budio pri svakom pomeranju noge. Ujutru sam ponovo lako ustala kao nekada i sve je išlo na bolje. Ali sam morala da nastavim sa stavljanjem obloga svako veče.
I tako, u jednom trenutku jedne večeri, kada sam umorna pred spavanje, morala još i obloge da spremam i previjam, prođe mi misao kroz glavu: Eto, što ti je život! Dok sam bila mlada, mrzelo me je što uveče, pred spavanje, mrtva umorna moram još i šminku da skidam, a sada, eto, u ovim godinama, još umornija, i od života i od tog dana, moram da stavljam obloge.
Uh, živote! Eh, mladosti!
Za sve to vreme sam počela da osećam laganu tugu koja, kao da mi se povlačeći iz bolnog kolena uvlačila u dušu. Žalila sam i za kolenima i za mladošću. Za neispunjenim snovima. I znate, šta mi je najteže palo u svemu tome?
Kao što sam skijanje davno otugovala, sada mi je od preostalog, najteže bilo da se oprostim od plesanja, igranja…
Bože me prosti, nije mi bila teška misao što mogu da završim sa stakama, nego mi je strašna misao bila, zar više ne mogu da igram!
Ta pomisao da više neć moći da se onako veselo i razigrano krećem po plesnom podijumu, bilo mi je kao da mi neko oduzima deo života koji volim, kao da mi oduzima ljubav.
Jer igra i ples su, pored pozorišta i scene, moja najveća ljubav!
I tako, previjala sam ja te obloge od kupusa i tužno se sećala i žalila nad nenaigranim igrama, kolima, plesovima…
Znate, i sada mi je teško, koliko mi je bilo bolno to opraštanje od nekadašne veselosti mojih nogu. Bolno mi je sinulo sećanje na salu u hotelu “Turist”. I to na obe sale. I gornju i donju, bez upoređivanja. Zatim veliku i sjajnu salu u hotelu “Termal” u Mataruskoj Banji, koja me i dalje tako podseća kao da i sada vidim, nas mlade, polaznike plesne škole koju je nekada vodio Erbez. Ne znam da li je on i dalje živ, ne znam ni odakle je došao i postao naš sugrađanin, ali mu hvala za sve plesove celog života i za sve sigurne korake svuda, i po svim plesnim dvoranama, pa i ovde sada po Americi.
Eh, kako mi zasija pred očima stakleno svetlucava sala u hotelu “Breza” u Vrnjačkoj Banji. Sijaju mi i sva zadovoljstva tamo doživljena uz lepe letnje večeri uz i muziku koja talasa po celoj banji i odzvanja sve do nas u Kraljevu. Zato se nekada, tako mnogo hrlilo u ovu banju svakog vikenda, ali i preko nedelje, na divne večeri, na tersi među brezama. Ah…!
I tako, sada, posle svega, trebalo je da prihvatim činjenicu da toga svega više nema.
Nema. Nema kao što sam guglajući i tražeći ime hotela u kome sam imala, to nikad ne-prežaljeno venčanje, gde mi je bila i nikad prežaljena, zagorčana i preplakana moja rođena svadba, nađoh i ovu informaciju da “Trenutno nema aukcije za: „Rops” Vrnjačka Banja.
Nema “Rops-a” više, kao da nikada nije ni postojao. Ipak treba da naglasim, da iako u vreme popularnosti ovog izuzetno pominjanog mesta za izlaske u vreme moje najranije mladosti, ja nisam još uzrastom bila stasala za te žurke o kojima je brujao ceo grad. I dok sam morala da čekam da dorastem dozvolu za te noćne pohode na “Rops” i Vrnjačku Banju, on je prestao sa radom. Zato me udari ova objava, kao da mi je neko oduzeo tu uskraćenu mladalačku avanturu. I mada je to bila uskraćena mladost, ipak je mladost.
Pa zar sada, time i tako se sve završava? Zar je to kraj mojoj igi? Kako ću sada da se veselim, a da ne igram?
Zar se tu završava ta fantazija mog plesa, moje igre, kad i srce mi igra?
Tužno sam se mučila da nateram sebe da to prihvatim kao realnost, kako neki govore. Kako bre, da prihvatim, da mi muzika više nije ista, i tako lepa i sadržajna, kao kad je i slušam i igram. Šta ću sada sa ovim obogaljivim kolenima koja neće više da me slušaju. Zar vam bre, nije žao?
A šta ću sa svojim plesnim srebrnim sandalicama? Da ih obesim o klin?
Kako da se nikada više ne vrtim na plesnom podijum, dok me muzika nosi? Kako?
Teško.
Teško, kao što godinama već žalim nekadašnje, na daleko poznate, Kraljevačke Zabave!
Da li se Kraljevčani sećaju Zanatske, Trgovačke, Golubarske, Ciganske zabave…?
Zar je sve nestalo?
Neki mi kažu, da je zato što su nestala ta zanimanja. Pa, ako su nestali zanati, i oni naši stari nekadašnji trgovci koji su sve znali o svakom proizvodu, a ne kao ovi sada, nabudženi i nafatirani našim parama, ne kažu ni dobar dan kada mu uđete u radnju, nisu morale da nestanu i zabave?
Što se onda, sada ne organizuju kompjuterske zabave?
Ako su nestali golubari, a kraljevački su bili posebno poznati uzgajivači, a zabave im bile najbolje i najposećenije, zar je prestala želja za zajedničkim veseljenjem, druženjem?! A sećam se da je nekada i nas Kraljevčanin, maestralni Predrag Živković Tozovac dolazio na daleko čuvene golubarske zabave u Kraljevu. Zar su morale i zabave? Golubova i gugutki ima i dalje.
Ali zašto onda nema bar onih ciganskih zabava? Oni bar nisu nestali. Ostali su i još su tu. Nema ni njhovih zabava, a njihove su, pričalo se, bile bas i najveselije! Ili su možda, njihove zabave nestale zato što su im ime promenili. Dok su se zvali Cigani, bili su veseliji.
Aman ljudi, nisu valjda nekadašnji i učesnici i organizatori onih divnih zabava nestali?!
Eh, kad biste samo znali, kako se lepo još uvek sećam tih svih januarskih I februarskih dana…! A zabave su se održavale svake godine. Počinjale su odmah posle Božića i ređale se u nizu tokom celog januara i februara, sve do početka Uskršnjeg posta.
Generalno nisam bila skoro ni na jednoj od tih zabava, ali sam samo slučajno ili sticajem nekih okolnosti, bila na jednoj, jedva dočekavši da odem, pa makar i na tu jednu zabavu, misleći i nadajući se, da nikad nije kasno. Ali, to je bilo negde pred sam kraj njihovih održavanja, tako da je to za mene bila i prva i poslednja zabava.
Ali se, uprkos tome, odlično sećam te atmosfere kada se ceo grad pripremao za sezonu zabava.
Bože, kad se samo setim!
Krene se još od decembra, pa i ranije, da se planira na koju će zabavu da se ide. Bilo je puno onih koji su išli na sve. Zbog sve te euforije, još uvek čujem pitanje: “Gde ćeš na zabavu?“
Bilo je to neizostavno pitanje mesecima unapred. I već mi izleće slika ženskog dogovaranja šta obući za koju zabavu. Trčalo se po “Stoteksovim” radnja, jurilo se po materijale, rajsveršluse, trake, konce…. Kroz gužvu se provlačilo po Robnoj kući “Beograd”, kasnije u “Centrotextil” I u svakom slučaju u radnju “Pozamanterija”.
Opsedale su se najbolje šnajderke, jer se tada, tih 60-70-80-tih godina još uvek sve šilo. Jurilo se za izbor frizure, nadmetale se frizerke svojim umećem i kopiranjem sa svetskih scena. Prelistavali su se strani časopisi, tražeći ono sve što mi još nismo imali, ali smo imali zdravu želju za učestvovanjem u radosnom i prestižnom zimskom događaju. A tek čarape! Boja svilenih ili najlon čarapa su oduvek bila najvažniji detalj. Tim povodom se sećam i svojih prvih najlon čarapa “Nada”, kao i pojasa sa žabicama, koje mi je kupila mama u prodavnici “Uzor”, na uglu Omladinske ulice, a sada, eto, ne znam ni kako se zove.
A onda je u naš grad došla Robna kuća “Beograd” koja nam tako dugo bila izvor svih najboljih i najmodernijih stvari koja je tada oko Nove godine i svih zabava redom, bila krcata i prepuna razdraganog sveta i veselih trgovkinja koje su bile poznate svima nama, kao da su nam bile prve komšinice.
I sada zatreperim, kada mi se učini da vidim sliku kako tih januarsko-februarskih dana odjekuje muzika iz hotela “Turist”, koja se odatle razlivala po beličasto snežnom trgu kao i svim susednim ulicama. I tako sve niz ulicu nekadašnjeg gradskog korzoa…
Sve to pamtim, svega se sećam i sve to sam osećala i gledala, ali na žalost, ja nisam isla na te zabave.
Prvo sam bila mlada i nisam smela da izlazim kasno uveče i da imam dečka. Zato me nisu puštali roditelji, govoreći “Ima vremena, doći će vreme i za to”. Zatim je došlo studiranje, ali to nije bila prilika za studentske džepove. A onda sam otišla u London i specijalizaciju engleskog jezika, i tako sam propustila neke zabave. A kada sam se vratila, konačno je izgledalo kao da mogu da idem na te dugo čekane zabave.
Ali opet nisam mogla da idem na te dugo čekane zabave.
Jer kada sam, iako sa stečenom diplomom, nisam još imala posao, a momak pak, večiti student na prvoj godini, i već u tridesetoj godini, nije bio raspoložen za radni odnos. I “podneli” bi moji roditelji i taj moj trošak za zabavu, ali dečko je još tada naginjao sponzorisanju, pa nisam htela da opterećujem moje velikodušne roditelje da nas oboje o svom trošku “šalju” na zabave.
A zimske zabave su i dalje sijale.
I sada vidim kako se od razigranih igrača ljuljaju one teške plišane zavese na prozorima “Turista”, dok šetajući prolazim pored hotela, a veseli tonovi se razlivaju zajedno sa pahuljicima snega koji veselo veje. A muzika zove li zove na igru. Trpela sam i otrpela sam i to.
Ni tada opet nisam mogla da idem ni na jednu zabavu.
A onda sam se zaposlila i udala. On, naravno nije. I dok sam ja trudna cele duge zime išla na posao, on je nastavljao da se izležava u toplom krevetu, dopunjavajući isti aktivnim ženskama. I nisam ja to tada znala, iako sam osećala da nešto nije u redu. Ali takve podlosti su mi bile potpuno strane.
Tek svejedno, od te moje, jedne plate se nije imalo i za plaćanje kirije i za sponzorisanje muža, koji je ranije, pre braka, samo ponekad silazio u grad, pa mu valjda zato te zabave i nisu bile tako bliske.
I tako…. Kasnije su došle trudnoće, pa mala deca, pa pravljenje kuće… Zato, kada je trebalo birati između toga da se kupi stolarija ili da se ide na zabavu, ja sam se ipak, iako teška srca, ipak odricala zabava i opredeljivala se za gradnju kuće, stolariju, parket…
I sve bi to možda moglo da se sredi, da sam bar malo bolje izabrala životnog saputnika. Ili da je bar nešto od toga bilo drugačije.
Ah, tako je trebalo da idem na te zabave!
Trebalo je. Sada to dobro vidim i znam. Ali sada je kasno. Sada me boli koleno. Pa na zabave ne mogu i ne moram više ni da idem. Zar samo da idem i tamo sedim?! Pa zar me i to snašlo, kad sam se uvek čudila onima koji presede celo veče uz muziku? Mislim, vidim ja da ne mogu više onako, kako sam mogla nekada.
Onda.
Nije ni haljina koju sada mogu da kupim, više tako draga i puna želja, kao što bi bila ona neka, da sam je imala tada.
Nije sada ni ova kosa više tako razigrana i svilena kao što je bila nekada i tada.
A i ove sandale sada su sjajnije nego one tada, ali nisu draže od onih nekada.
Zato je trebalo da to uradim tada!
Trebalo je čim sam dobila odobrenje od roditelja, da gledam sa kim mogu da delim život po mojim merilima, mojim mogućnostima i željama, a ne da pravim ustupke, onima koji nemaju kapacitet da stanu uz mene, koji ne mogu ni da me prate, a kamoli da mi budu barabar, što bi rekla moja draga majka Dana. Trebalo je!
Da, trebalo je. Ali, sada je kasno.
Tada nisam znala da postoji muž koji da, se ne bi ljubavnici zamerio, ni svoju ženu ne izvodi na zabave.
Tada nisam znala da kada se muž vraća kući mnogo umoran, da to može da znači i da je “preterao” u svraćanju “na kafu” kod ove ili one….
Tada nisam znala za onu njegovu “koleginicu” na stovarištu “Feroteksa” što je živela u samačkoj sobi u Vrnjačkoj Banji. Tada nisam znala da ona smušena jadnica koju je zagrlio na slici sa neke zabave iz “Medijapana”, ima ikakve veze sa tim što ja ne idem na svoje omiljene zabave koje sam čekala ceo zivot.
Dugo nisam ni predpostavljala, da razvaljena i razgažena udovica pored gradske pijace ima veze sa tim što ja ne idem ni na jednu zabavu, niti i na jednu proslavu Nove godine.
Nisam sumnjala da dečja nastavnica koja juri muškarce po gradu, hoće da nju vodi na zabave i druga javna mesta.
Tada nisam znala da uspaljenoj komšinici treba da “drži njenog malog, na zadnjem sedištu auta”, kad dete već ima onu korpu, ili kao da baba i deda tu iz kuće, ne znaju da drže svoje unuče u krilu, na tom zadnjem sedištu, nego mora da to radi taj izdržavani muž. I nisam tada znala da i to sve ima veze sa tim što ja ne idem na meni drage zabave gde ide ceo grad.
Tada nisam znala ni da lokalna darodajka, ima ikave dodirne tačke sa mnom, niti bilo kakve veze sa tim što ja ne idem na zabave uz koje sam odrasla.
Sve to tada, nisam znala.
A tako je u stvari bilo je od prvog dana. Bilo je i pre tog prvog dana. I pre tog tužnog, preplakanog i ne prežaljenog prvog dana, mog ludok kamena. Sve sam tek kasnije saznala. Ali tada je bilo već sve kasno.
I tako, bez zabava i radosti, je prošlo osamnaest godina. Prošlo je osamnaest takvih godina. Prošlo je osamnaest tužnih godina. I između ostalog i mojih neigranih zabava na koje sam tako žarko želela da idem.
A na sve te zabave sam mogla da budem, da sam bila spremnija za život i drugačija prema takvoj osobu koja me je snašla. Trebalo je to sve mnogo ranije da odgurnem sa svojih pleća, da razotkrijem, da se oslobodim.
I odem.
Da odem i da idem na te zabave i na te igranke, koje sam tako mnogo volela.
Trebalo je, ali nisam. Nisam i zato mi je sada žao. I još mi je žalije, što eto, sada kada mogu, to koleno navalilo pa boli.
I šta sada. Ništa. Sada mogu jedino da nastavim da stavljam te obloge od kupusa na koleno i da tugujem.
Ali, nisam se još dovoljno izjadala…
Zato sada sa velikom setom pišem i pominjem jednu sudbinski prelomnu januarsku zabavu, kada sam već bila oslobođena od zla. Bila je to moja prva i poslednja “Svetosavska zabava – bal” u gornjoj sali hotela “Turist”. Bilo je to za pamćenje i za ceo život. Bila je to noć plesa, igre i veselja, kao za kraj jednog dela mog života. Zato je valjda to i bilo takvo ludilo. Da obeleži, da udari pečat i da zapečati.
Bolno je, i samo sećati se…
Toliko sam tada i tako igrala, kao da mi je zadnje u životu. Letela sam po sali sa svojim društvom, vitlali smo između stolova, tresla se mala gornja sala, kao da je htela da mi da sve one propuštene zabave, sve one neigrane plesne večeri, sve one ne obučene haljine od snova i raskošne, a sputane kose koja bi plesala… I sada vidim u sećanju Draganu kako razdragano i dostojanstveno igra do kolovođe, a osmeh joj obasjan svetlucavim minđušama i crvenim karminom, dok Maksimović zavija svoje brkove između stolova, mućeći se kojoj će lepotici da se prikloni, do koje će da igra i čvršće je drži za ruku, dok kolo traje, Veru koja svojim strukom izvija se u kolu i mami muške poglede…
Igrao se i valcer, tvist, čalston, folkstrot , ča ča ča…. sve živo…. Igralo se do neba, igralo se kao poslednji put. Bili smo tako razigrani kao da smo želeli da izigramo I svaku propuštenu zabavu, svaku životnu lepotu, svaku neprežaljenu ljubav, nedoživljen život…
U ponoć smo takvi, bili proglašeni za “Najveseliji sto” i dobili šampanjac!
Au, tek tada je usledilo još veće ludilo. Cela sala je igrala sa nama…
Ostalo možete da zamislite.
Igralo se do duboko u noć, i jedva smo se razišli, pred zoru.
Dugo posle toga smo se “pušili” od te jedne noći i te zabave. I sastajali se samo da bi je zajedno doživljavali ponovo, prepričavajući je. Posle nje, više ništa nije bilo isto u mom životu. Bilo je to kao ples pred vukovima života, pred neko zlo. I bilo je. Bilo je tolio teško, da ne mogu ni da se sećam, pa to brzo zatrpavam prisećanjem drugih prelepih večeri igre i plesa koje pamtim i koje su obeležile moje nekadašnje srećne trenutke.
Setih se večeri u restoranu “Mošin gaj” koji je tada uspešno oživeo i povratio mu nekadašnji sjaj, Dragan iz Vitkovca, povratnik iz Nemačke.
Znate, sećam se i haljine koju sam tada nosila. I da vam otkrijem tajnu, tu srebrnastu haljinu nosim svuda i dalje sa sobom. Donela sam je i ovde u Ameriku. Tada sam je ponela, da me tamo, u tu daleku neizvestost, podseća na srećne trenutke. Na sjaj, na igru, muziku i radost u Srbiji. I da znate, da mi ta haljina i dalje puno znači, iako je vidim samo kad preslažem zimske i letnje stvari po ormanima, jer mi nije više ni stas za nju. Odnele ga godine, problemi, tuge, rastanci, brige… Ali je čuvam sa još nekim svečanim stvarima, od kojih i dalje očekujem kao da će da mi povrate mladost i sve te večeri. I da znate, svetluca ona meni i ovde. I zasvetli mi svaki put kada je preslažem, držeci je nežno kao što se odnosim sa uspomenama. Svaki put kada je vidim, ja vidim svetla grada, muziku koja gali dušu i razdragane večeri, plesne podijume po kojima igraju koraci veselih igrača, nasmenjanih plesača, ljudi kojima se srca vesele, vidim okret, vidim pokret ljubavi, volje i želje za životom. Vidim svu radost kojom se zatrpava i tuga i bol i život.
Igra je više od igre. Igra je mnogo više od nedoživljenog života!
A onda, sam otišla iz svog rođenog grada. Život me je spasao i poklonio voljenom gradu Beogradu. Beograd me je ozdravio, dao mi utočište i dao mi krila.
I opet su prolazile godine…
Tu su, u tom dragom gradu, muzika, igra i ples još jednom obeležili moju prekretnicu. I ne sluteći da će taj dan i ta igra da obeleži rastanak sa mojim divnim Beogradom, tog nedeljnog popodneva sam odigrala i tu poslednju igru u Srbiji. Bio je to i zaista moj poslednji ples, u bašti restorana na Košutnjaku. Bio je to pred sami, i ne sluteći, odlazak za Ameriku.
Igrala sam tako da je mogao da se snima film o mojoj životnoj priči kroz igru i ples i da se zove “Plesala je poslednje leto”.
Posle toga sam otišla daleko.
Jeste, da me je Amerika prihvatila i razveselila tako tužnu i samu. Ovde mi je pruženo sve ono što mi je bilo uskraćeno u mojoj rođenoj zemlji.
Igrala sam i plesala i ovde, po dvoranama širom Amerike, u Vašingtonu, Njujorku, Los Anđelesu, Lent Luisu, Čikagu, Vinskonsinu, Sent Petersburgu, Arkanzasu, itd. I dok sam se ja nadala i mislila da je to život tek počeo da mi vraća sve ono što mi je tamo bilo decenijama oduzimano, koleno se razbolelo.
I dok tako tužna, privijam obloge od kupusa na svoje bolno koleno, pitam se kako će sada da zveckaju štiklice kada se radosno žuri niz kaldrmu “Skadarlije”. I kako sada, kada su se usudili da je iščupaju i zamene? I da znate, sigurna sam da ni štiklice ne zveckaju više isto po toj novoj, sintetičkoj kaldrmi, kao po onoj što je natopljena svim ljubavima, svim radostima, muzikom i igrom, čime je bila zalivena stara kaldrma. Mislim da će mi, kada budem došla sledeći put u Beograd i u“Skadarliju” hladno odzvanjati korak štikle po toj novoj nasilnoj kaldrmi.
A šta ću ja u tamo više, kada ničeg mog od starog osećaja više nema?
Na sreću, ova priča ima srećan kraj.
Tom srećom Bog mi je poslao lek za bolna kolena. I tako na kraju je sve kompletno rešeno odgovarajućim načinom ishrane, o čemu ću pisati drugom prilikom. I da znate, igram ponovo zahvaljujući tome.
I igraću još!
Zato, nikad nemojte da zaboravite onu staru izreku “rešenje je tu, uvek pored nas”! Treba ga samo potražiti, a nekada priznajem, treba i da se desi, da to vidimo.
Tako je zahvaljujući posebnom režimu ishrane, moje koleno ozdravilo. Opet mogu da igram, da plešem… I opet sam živa.
I opet me čeka neka nova muzika i neke nove zabave!
A za prvu sledeću, već se spremam, ha …!
Ponovo osećam to slatko uzbuđenje oko ženskih priprema, kako najlepše izgledati, kako sijati, šta obući, šta obuti, kako loknice opet pustiti i razviti, neka se i one igraju. Sa smeškom zadovoljstva zamišljam šminku koja će mi prikriti tragove onog što nisam volela, a trpela sam. Zaigraće mi oko ponovo. Sevnuće pogled, usne će zasijati, a osmeh će da bljesne. Haljina se raduje iz ormana kao da i ona jedva čeka, a štiklice izviruju srećne što će opet na podijum, da klize, čupkaju, poskakuju, prave okrete i podvriskuju. Kao i ja, od sreće!
Autor teksta: Ružica Rakočević
Ne sećam se kada sam pročitala lepši tekst, hvala vam