Iz Čikaga za Kraljevo Online piše Kraljevčanka Ružica Rakočević
Od kada znam za sebe volela sam knjige i volela sam da ih čitam.
Meni su knjige bile kao da putujem svetom. Kao što je sada internet i kompjuter, meni su tada bile knjige.
Moji roditelji su veoma vodili računa o tome kako se ja razvijam. Zato su pomno pratili moje želje, talente i mogućnosti.
Sećam se, da to njima nije bilo baš lako. Ja sam bila veoma radoznalo i nestašno dete sa bujnom maštom i puno snova. Takvu decu nije baš lako pratiti, niti vaspitavati, jer se otimaju kontroli svojom maštom i time da se nikada ne zna šta mogu da urade ili kažu.
Ali, eto, moji roditelji su zbog te svoje širine, i u tome šta su sve meni dozvoljavali, često dobijali komentare da sam ja razmaženo dete. Oni su na to vrlo elegantno odgovarali, da dete treba pustiti da se razvija, a u prilog svoje odbrane su imali to što sam bila pristojno i fino vaspitano dete.
Ali, nisam mogla da sedim mirna. Ni u kući, ni u školi, ni na ulici, gde smo se nekada mi deca igrali.
Da bih zadovoljila svoj nemiran i radoznali duh, morala sam, posebno u zimskim danima, kada se uđe u kuću posle celog dana provedenog napolju i na snegu, kada se smrznuto u sumrak ulazilo u kuću, dok je padao mrak i počinjala noć, ja sam se radovala, jer je tada počinjao moj drugi svet.
Knjige koje sam u detinjstvu najviše volela da čitam, kada nema ništa drugo, bile su bajke. Te bajke sam gutala, čitajući, da sam Iako još dete, čitala skoro po jednu za noć. Uživala sam u njima, jer su me one vodile kroz sve, meni tako daleke i nepoznate krajeve ovog sveta, pejzažima, rekama i dolinama, čitala o njihovim običajima, kulturama, odnosima i životnim putevima, a kasnije i ljubavima i životnim zavrzlamama.
Tada je bilo bajki iz različitih naroda, i znam da sam imala svoje omiljene bajke, ali se sada ne sećam koje su mi se najviše sviđale, i tačno sam znala i prepoznavala njihovu temu, sadržaj, radnju, razvoj drame i kraj. Tih bajki se sada više ne sećam, ali se celog život sećam izgleda korica knjige Azerbejdžanskih bajki. Njih sam čitala kada kada više ništa nisam imala, a one su mi bile nekako daleke i mnogo nepoznate. Nisam do tada nikada ni čula za taj Azejberdžan, koji je, eto sada, posle više od pedeset godina toliko aktuelan i to u realnom životu.
Bajke su za mene bile poseban lek, kada je trebalo podnositi dečje nepravde i zabrane roditelja za ovo ili za ono. Nalazila sam beg u njihove sadržaje. Onda sam tako, zatvorena u kuću, sa bajkama izlazila kao vazduh izvan kućnih zidova i kao na letećem ćilimu, letela, plovila i putovala uz knjige i bajke.
Na sve roditeljske zabrane, sećam se da su mi bajke bile najbolja terapija.
Kako krenem da čitam i osetim kako uplovljavam u svet bajki, tako sam ja imala osećaj kao da izlazim iz Aladinove lampe. Imala sam utisak da se iskradam iz kuće, a da roditelji nisu ni primetili, pa sam tako doživljavala kao da sam ih pobedila. To moje dečje zadovoljstvo, što sam uspela da umaknem vaspitnim zabranama da se ne izlazi napolje kada nije vreme za to, ili kada je kasnije došlo vreme za grad.
Meni su te zabrane, da budem u kući, na primer, po kiši, po hladnom vremenu, kada je mrak, i posebno kada je vreme odmora od dva do pet popodne, posebno teško padalo, jer sam ja bila dugo jedinica, sve do kraja trećeg razreda osnovne škole. Tako da sam celo detinjstvo provela sama. Sama u svojoj sobi, sama se igrala u svom dvorištu i sama na ulici, bez starijeg brata ili sestre, što su tada svi u komšiluku već imali i što je bilo poželjno.
Čitanje je za mene predstavljalo zadovoljstvo kao da gledam neki film, koji smo tada imali prilike da gledamo samo u bioskopima. I to u novijem i modernijem bioskopu “Ibar”, pored hotela “Turist” i starijem bioskopu“Sutjeska”, ispred koga su se nekada upoznali i moji roditelji.
Bioskop “Sutjeska” je bio ušuškan i nekako zaštitnički smešten između prodavnice “Crvena Zvezda” i nekada davno, popularnog hotela “Jugoslavija”.
Tada su filmovi prikazivani samo četvrtkom i nedeljom, a matine predstave nisam stigla da gledam, iako se o tome nekada pričalo sa velikim zadovoljstvom, ja ipak nisam ugrabila i to vreme, jer to nije bilo za decu.
U to vreme, moj najveći izvor znanja, snova, želja svega, bila je naša Narodna biblioteka, koja je bila smeštena, u tada novoizgrađenoj, lepoj i prostranoj zgradi Dom društvenih organizacija, na kraju ulice Hajduk Veljka, tamo do obale Ibra.
Za mene tada, u okvirima mog detinjstva, moje ulice i mog rodnog grada Kraljeva, ta biblioteka je bila ogromna i vredna celog svetskog bogatstva!
Tih, za mene dugih nekoliko redova polica ispunjenih šarenolikim knjigama, osećao se posebno miris knjiga, miris biblioteke. I kasnije, kada sam putovala po svetu i kada sam posećivala velike svetske biblioteke, ja sam tražila da osetim taj miris, miris moje biblioteka i svih tih mojih knjiga.
Sve su one bile moje! Ja sam ih tako i doživljavala. Jer, sve su mi bile dostupne, samo je bilo pitanje kada će mi neke od njih biti odobrene i dozvoljene da ih čitam. I sada ne znam ko je bio veći autoritet, šta može da se čita. Da li je to bio tata, ili oni bibliotekari koji su sve znali.
Njih se i sada sećam, iako sam im imena zaboravila. Sećam se jednog finog, mlađeg čoveka, zatim isto tako jedne fine, lepe i prijatne mlađe žene, jedne mršave, stroge i ne baš prijatne žene i jednog starijeg bibliotekara koji je podsećao na starog učitelja. Uvek sam volela da dolazim kod ove fine i lepe žene, koja je skoro uvek nosila elegantne svilene marame, blago prebačene preko ramena, kako je to tada bilo u modi.
Oni su znali naše uzraste i šta je za nas, a šta nije. A kod kuće je tata budno motrio šta čitam. I pošto sam ja stvarno tako brzo čitala sve što donesem iz biblioteke, tata je kontrolisao da li ja stvarno te knjige čitam ili je to bio samo izgovor da se šetkam do biblioteke. Ovo moram da napomenem, jer u moje vreme, kada sam ja bila u sedmom i osmom razredu osnovne škole, pa i kasnije, sve dok se ne završi srednja škola, nije se dopuštalo da se izlazi u grad kada se hoće. Postojali su dani, subota, nedelja i eventualno četvrtak i to da se vratim do početka televizijskog dnevnika, a to je bilo do dvadeset sati uveče. O tome ću posebno pričati nekom drugom prilikom.
I tako, gutala sam ja te knjige i na taj način sam putovala kroz vekove i sve prostore.
Jednog dana je došlo vreme da mogu da čitam i neke knjige za odrasle. Bila sam na letnjem raspustu sedmog ili osmog razreda kada mi je u ruke dopala knjiga Teodora Drajzera. Tata je to odobrio, iako je mislio da je još rano za mene da shvatam taj daleki svet Amerike i njihovog način života. Svejedno, ja sam nekoliko njegovih knjiga “progutala za čas”. Posebno se sećam da je, u to vreme bio veoma popularan taj američki pisac, a napopularnije njegovo delo u tom periodu je bila “ Američka tragedija”. Kako smo u kući imali nekoliko njegovih knjiga, ja sam to sve pročitala u jednom dahu, bez predaha i prekidanja. Iako, moram priznati, bilo mi je mnogo toga nepoznato i nejasno, posebno te političko-ekonomske prilike u Americi u vreme velike svetske ekonomske krize.
I eto, možda je tata i bio u pravu, jer mi se od svega urezalo u pamćenje neke silne ledene zime, puno snega, pa nešto kao nisu ni oni imali dovoljno ogreva, (ovoga sam se posebno setila kada je nama isključivana struja po ćetiri sata dnevno kada su bile sankcije i restrikcije). U tim njegovim romanima, njegovi junaci su dugo išli pešice po velikim gradskim bulevarima zatrpanim ledenim snegom koji škripi, pa im kaputi nisu bili dovoljno topli pri tim ledenim zimama i za sve to nešto je bilo zbog blizine nekog ogromnog jezera Mičigen, za koje mi je tata rekao da je veliko kao naše Jadransko more.
Sve je to mene opčinjavalo, jer sam u svojoj maloj glavici, kako mi je uvek govorio moj tata, zamišljala kao da sam i ja tamo sa njima. Osećala sam ja tu njihovu zimu, osećala sam i ja taj opisani vetar. Probijao je on i mene dok sam čitala, kako se njima, sa tog ledenog, ogromnog i stalno hladnog jezera, taj grozan vetar stalno uvlači i probija u njihove promrzle kosti.
Sve vreme dok sam čitala, ja sam se pitala, šta je tom tamo narodu što živi tako daleko, što se toliko muči po toj zimi i što ne odu da žive u neke druge krajeve sa boljom klimom, nego se mrznu tamo po tom strašnom i stalno hladnom ili ledenom vremenu, tokom cele godine.
Ili, pomišljala sam, što ne dođu kod nas, u Kraljevo, da ih primimo, da im pomognemo, da ih vodimo na Ibar da se kupaju i sunčaju kao mi, jer oni pišu da im je to Mičigen jezero skoro najveći deo godine ili zaleđen ili leden, tako da ne može ni da se kupa.
Pa šta će vam to jezero onda, mislila sam. Zar za to malo ribe koja se tada mnogo pecala i najveći deo stanovništva se tako hranio, a problem im je bilo kada je zaleđeno. A i sa tim ribolovom su se nešto mučili. Ma strahota. Namučila sam se i ja sa njima.
Zato sam stalno bila u čudu, aman ljudi, što pravite taj ogroman grad sa tim toliko širokim bulevarima i tako mnogo dugačkim ulicama čak i po nekoliko desetina kilometara, te velike zgrade nebodere sa kulama, što se toliko izgrađujete, kad vam je toliko hladno i ledeno i teško sve to podnosite?!
I tako, prolazilo vreme, prolazile godine, prolazio zivot.
Sticajem nekih kosmičkih okonosti, nađem se ja baš u tom Čikagu, gradu iz mog detinjstva, mojih knjiga i mojih maštanja.
Ovo je još jedan dokaz da ništa nije slučajno. Sve sa čim se u životu sretnemo, sve je to samo uvođenje u nešto što treba da vam se desi kasnije u životu.
Ja, eto sada živim u tom gradu, za koji sam se toliko sa strahom čudila, zašto ljudi žive tamo i toliko se muče sa tom hladnoćom u tom Čikagu.
I svake zime, svaki put, često, pa i danas, dok hodam tim ogromnim ulicama Čikaga, setim se mog detinjstva u svojoj ulici Cara Dušana koja se prostire od crkve na kraju ulice do stare bolnice i Ibarske ulice, koja je nekada bila obod grada.
Setim se i svih onih desetina i stotina stranica knjiga koje su opisivale te snežne i zaleđene zime u kojima je bilo preteško živeti.
Tako i sada, kada traje zimski raspust, sećam se kao dete, a kasnije i kao učenica, da sam mnogo volela da gledam i čuvam bajkovite i svetlucave čestitke za Novu godinu sa zimskim pejzažima, sa slikama kuća pokrivenih snegom, ulične svetiljke romantično okićene pahuljicama, a vesela i rumena dečica se sankaju…
Sanjarila sam i maštala o dalekim krajevima, zamišljala sam kako izgledaju kao iz knjiga koje sam čitala. Maštala sam da ću nekada, kada porastem, živeti negde daleko, da ću živeti među i sa nekim drugačijim ljudima i zamišljala sam svoju sreću što sam tamo negde. Volela sam to, zato što sam svoje dvorište dobro poznavala, svoju ulicu takođe, grad onoliko koliko je moguće za ceo jedan život, a svoju državu sam prošpartala uzduž i popreko, i to završno unakrsno putovanje je bilo i stvarno od Triglava do Đevđelije, kao da sam se pozdravljala sa njom, te zadnje zajedničke 1990. godine.
A mojoj nazaustavljivoj radoznalosti nije to bilo dovoljno. Trebalo je još mnogo toga iz onih pročitanih knjiga da se vidi i lično.
U svim tim svojim sanjarenjima i maštanjima da ću obići daleke krajeve, nisam mogla sebe nigde posebno da skrasim. Meni je opet nešto teralo dalje. Čak i u mislima i celoživotnom maštanju, nisam videla sebe na jednom mestu za stalno. Nisam mogla da vidim sebe sa svojom decom zajedno, pa za stalno. Tako razuđenom po geografskoj karti sveta, nisam mogla ni da odredim gde će to biti.
Ali, eto, desilo se da da baš u tom hladnom Čikagu, nalazim smiraj svojih snova i u tom dalekom i velikom gradu koji ima stanovnika vise nego cela Srbija, ja nalazim utočišće i životnu zaštitu i neku novu radost. Baš u tom gradu iz knjige Teodora Drajzera, pored jezera, ja šetam čedo moga čeda, moju prvu unuku. I ovo je za nju rođeni grad. i ona će nekada pričati i pisati o svojoj ulici u kojoj se rodila i živela u detinjstvu. Samo što je njena ulica duga 99,9 km, a ulica njene bake, i to odmah do glavne gradske ulice je bila dužine četiri ćoška.
Moji snovi se polako smiruju, iako me daljine i dalje mame… Pored pređene Evrope, doživljene Kine i Hong Konga, gde su mi živela deca, želim da odem u posetu dragim ljudima na Havajima, preletim Australiju, skoknem do Indonezije i Filipina, a kada sam već tu, želim da ipak realizujem davno započeti odlazak na Novi Zeland.
Na Floridu i Meksiko mogu da idem vikendom, a za reku Amazon, Ande i Argentinu, kao i druge delove tog zelenog kontinenta, naćiće se vremena.
Celog života se sećam jednog lepog sunčanog dana, kada sam još bila dete, a moji roditelji mladi i nasmejani. Moj tata me je u jednom trenutku, iznenada upitao: Šta bih ja najviše volela?
Sećam se da sam bila oduševljena tim pitanjem, kao da je nešto već dugo htela da mi pukne u malim dečjim grudima i glavici, a to je da iskažem šta to sve želim.
Sva ozarena, brzo sam mislila i oduševljeno uzviknula: “Da obiđem svet”! Pošto je moj odgovor izgledalo neskromno, pitao me je: “A gde bi volela da živiš kada porasteš”? Na to sam ja još više poletala.Kao lasta su se moje mašta i želje vinule u nebo. Brzo sam preletala preko svojih želja, putovala kroz sve one prostore iz knjiga i shvatila da ne mogu nigde da se zaustavim. Letela sam tako u mislima, jer sam želela tati da dam tako dragocen odgovor jer sam videla da me je veoma zainteresovano posmatrao, na kraju sam shvatila da ja ne mogu ni jednu zemlju da odaberem i tu budem zadovoljna i mirna. Ja sam opet odgovorila: “Ja bih želela da živim svuda”!
Videla sam senku koja je prešla preko njegovog lica i pogled koji je prestao da sija čekajući moj odgovor, rekavši više za sebe: “To ne vala, to nije dobro”!
Sada znam šta je tata tada mislio i zašto je postao zabrinut, i zašto je do smrti i zadnjeg dana želeo da dođe do mene, do te daleke Amerike, i podeli sa mnom te daleke prostore, pa i tu ljutu zimu.
Moja unuka raste. Ona je već rano napravila prve korake po ovom gradu i ovom kontinentu, tako dalekom i toliko drugačijim od onog gde su joj rođeni, odrasli I živeli njeni prababa Dana i pradeda Ljubiša, baka koja ovo piše, stric koji je obožava, tata i mama.
Ona šeta pored Mičigen jezera kao po svom dvorištu, jer joj do njega treba par koraka, i još ne zna za Teodora Drazera koji je namučio njenu baku svojim opisima grada u kojima će se roditi njena prva unuka.
A ko zna gde ce se roditi drugo unuce?
Ružica Rakočević